Ciao, ja sam Ivona i s vama ću podijeliti svoje iskustvo s jednogodišnje plaćene prakse u Istanbulu. U svom pismu opisat ću kako je izgledao moj život u ovoj košnici – istanbulskom metežu u kojem neprestano protiču rijeke ljudi, čuju se sirene i bibikanja, smjenjuju se mirisi kafe, začina i ukusne hrane. Sad kad se avantura približila kraju, osjećam koliko sam zavoljela ovaj grad i koliko sam, puno više od onoga što sam i mogla zamisliti, uživala u slobodi, radu s djecom, naizgled nespojivim tradicijama i druženju s ljudima.

Poslovne zgode

Dugo sam tražila svoje prvo (pravo) zaposlenje koje bi bilo povezano s mojim zvanjem (magistrice engleskog jezika i magistrice historije umjetnosti). Bližila sam se tridesedetoj, živjela s roditeljima i strahovala za svoju budućnost. Pokušala sam gotovo sve – baviti se novinarstvom i aktivizmom, raditi sezonu na moru, volontirati, zaraditi simboličan džeparac od prevođenja i pisanja. U zimu 2022. godine odlučila sam ponovo početi s traženjem poslova u domeni podučavanja (engleskog jezika). Ne mogu se više sjetiti kako, ali pronašla sam AIESEC, na njihovoj stranici napravila profil i krenula u potragu za boljim sutra.

Nakon što je, prstom sudbine, bilo odlučeno da neću ići na praksu u Vijetnam (iako sam već prošla na intervjuu za posao i održala probne časove), u junu 2023. godine su me kontaktirali iz AIESEC Istanbul. Rekli su mi da je jedna internacionalna predškolska ustanova zainteresirana i da bi me intervjuirali. Nisam razmišljala dvaput – kroz sljedeća tri dana iz škole sam dobila potvrdu da sam dobila posao (nakon intervjua s vlasnicom škole i u formatu videa poslanog probnog časa). Praksa je trebala početi u augustu, a ja sam mudro o ovoj iznenadnoj sreći obavijestila samo roditelje i sestru i u međuvremenu pohađala nastavu po čijem sam završetku dobila TEFL certifikat.

Po dolasku u Istanbul bila sam puna entuzijazma i snage, željna dokazivanja i nestrpljiva da nadoknadim ‘izgubljeno’. Na stanici me dočekala vesela Esma iz turskog AIESEC-a, a onda me preuzeo i do stana odvezao vlasnik škole. Stan je bio ogroman, pospremila sam ga i izabrala, jer sam stigla prva, sobu s balkonom. Kratko se, u tim prvim danima, u meni javio strah – kako kupiti SIM karticu, kako upaliti bojler, gdje i šta jesti, hoću li znati doći do škole, ovi glasovi ovih ljudi koji su mi odsad komšije – jesu li prijateljski ili treba da se pred njima sklanjam. Moj optimizam i želja za otkrivanjem svijeta mi je pomogla da se ne začaurim – izašla sam među ljude, popila svoj prvi turski čaj, pitala za pomoć kad je trebalo. Sve je bilo lakše kad su stigle i tri cimerke – Albanka, pa Srpkinja i onda Tunižanka. I ne primijetivši, počele smo da stvaramo rutinu, život u novom gradu, uz smijeh, muziku, razgovor.

Škola mi se odmah svidjela, bila je šarena, s velikim dvorištem i vrtom u kojem su rasle jagode. S djecom, nekako oduvijek, mi je lakše nego s odraslima. Ne moram, kad sam s njima, da mjerim svaku riječ, strpljiva sam, kreativna, s njima komuniciram tako što ih pažljivo slušam i radoznalo ispitujem. Ego, kad sam s njima, ispuše. Djeca su to osjetila; ponekad je ta njihova naklonost i potreba da mi se povjere ili traže da budu viđena i voljena zahtjevna (jer iziskuje puno fizičke, mentalne i emocionalne snage, sposobnost brzog donošenja odluka i pravednog posredovanja, učenja o njihovom kognitivnom, jezičkom i društveno-emocionalnom razvoju), a ponekad je najljepše priznanje (jer shvataš da si njihova osoba od povjerenja, da si jedan od autoriteta u njihovom životu koji pomaže da rastu i postaju najbolji što mogu).

Uskoro sam saznala da ću raditi s ‘Pčelama radilicama’, jednom od najzahtjevnijih grupa s obzirom na njihovu dob i potrebe. Bilo je teških trenutaka, pogotovo kad osjećaš da, unatoč tvom trudu i želji, stvari ne dolaze na svoje mjesto. Ali vremenom, i uz pomoć moje turske partnerice, pronašli smo ritam i stvorili složnu, veselu družinu. Roditelji su nas toliko zavoljeli, zbog profesionalnog i iskrenog pristupa djeci kojoj smo željele najbolje, da smo na kraju moja partnerica i ja dobile i nagradu od uprave škole. Neka od djece iz razreda su bila porijeklom s naših prostora – njihovi roditelji znali bi donijeti sitne poklone i namirnice koje bi me podsjetile na kuću, na Bosnu i Hercegovinu. A bilo je lijepo i progovoriti koju na maternjem mi jeziku.

O napretku djece mogla bih dugo pisati, možda trebam samo primijetiti da su sva našla svoje mjesto, da su otkrila nove talente i potencijal, mogla biti svoja, da su (ozbiljno) propričala na engleskom jeziku (čak i djeca iz Turske koja su s poteškoćom govorila i na turskom jeziku). Zbog mog entuzijazma i želje (a možda i straha) da se više nikad ne vratim u ono stanje otprije (nezaposlenost, očaj, osjećaj propadanja i izgubljenosti), mjesec dana po dolasku u Istanbul našla sam drugi posao u školi stranih jezika, a onda i treći posao mjesec kasnije (online predavanje bosanskog jezika našoj dijaspori).

Iako je bilo naporno raditi svih sedam dana u sedmici i s tako različitim grupama učenika u različitim formatima i metodologijama, ta iskustva bila su mi važna jer sam stekla dodatno predavalačko iskustvo i nova poznanstva i naučila puno o turskoj kulturi, mentalitetu i svakodnevnom životu. A uspjela sam i uštediti pristojne novce. U tom smislu je AIESEC-ova praksa za mene važna i vrijedna – ohrabrila sam se, pokazala sebi da ozbiljno shvatam svoje obaveze, da posjedujem znanje i vještine i da trebam biti manje stroga prema sebi (ovdje mislim na one glasove koji ti govore da nešto ne možeš i da ne sanjaš ‘velike’ stvari jer nisi dovoljno dobar).

Crtice iz svakodnevnog života

Gdje god da zastaneš u Istanbulu, da popiješ kafu ili nešto pojedeš ili samo predahneš, ispred tebe će proći cijeli svijet. U jednom danu moguće je zapjevati s Nigerijcem (kojeg sretneš u apoteci) pjesmu Boba Marleyja, upoznati Kineza koji putuje svijetom i traži se, biti izprošena od Turčina koji ima prodavnicu namještaja tik do tvog ulaza, popiti čaj s Rusom koji predaje engleski u školi u kojoj radiš, s Kurdom od kojeg kupuješ voće prokomentarisati vrijeme i politiku, s učiteljicom Irankom pričati o napuštanju rodne zemlje, a onda doći kući i s Albankom, Srpkinjom i Tunižankom pogledati romantičnu komediju i zamišljati kad ćemo i mi da tako zavolimo. Ta cirkulacija i masa ljudi (iz cijelog svijeta) jedna mi je od dražih stvari ovdje. Kroz njihove priče i načine, naučiš puno, zabaviš se, isprobaš ukusnu hranu, nekad (pre)ozbiljno shvatiš ulogu ambasadorice svoje zemlje (često znam pretvoriti komšije i prijatelje u publiku i pjevati im i repati na svom jeziku).

Najvažnije je što se uvjeriš da su nam želje, strahovi, htijenja vrlo slični i da ne treba biti skučen i da treba biti hrabar – svi oni putuju, napuštaju svoje zemlje iz ovih ili onih razloga, bore se. U povjerenju, u nekim trenucima bi mi ta gužva znala postati previše (dok me gurkaju na pokretnim stepenicama u metrou ili kad želim naglas da zapjevam dok se vraćam kući u ponoć, a iz mraka izranjaju prolaznici i rade prodavnice i frizerski saloni). Ponekad mi je trebala ona tišina i pustoš zeničkih ulica u ponoć, čisto da saberem misli i odmorim, ali prihvatila sam da, kad živiš s još dvadesetak miliona ljudi, od toga nema ništa. Hrana mi je također jedna od boljih stvari ovdje. I inače nisam nešto izbirljiva po tom pitanju i nemam prevelike tegobe (ako jedem puno i raznovrsno – slatko, ljuto, slano, gorko), možda je i to pomoglo.

Posebno sam zavoljela čorbice (od leće i s janjetinom), lahmacun (nešto kao turska pizza), tantuni (nešto kao turski sendvič) i pide (nešto kao turski calzone). Naš burek je ipak bolji (uglavnom u svoj stavljaju grožđice, na što nisam mogla da se naviknem)! I baklava isto! U ovako velikom gradu moguće je pronaći restorane u kojem možete isprobati ujgursku, gruzijsku, pakistansku, uzbekistansku, bosansku, meksičku hranu (a ako imate prijatelje lokalce, onda možete i jesti bez da plaćate previše – oni poznaju manje izvikana mjesta koja su intimnija i čista i u kojima je hrana izvrsna). Uostalom, ako idete s društvom da jedete vani, jednom kad se račun podijeli, cijene su sasvim razumne i prihvatljive. Kvalitet namirnica u supermarketima je uglavnom ispodprosječan (meso i voće i povrće), a sirevi, riba i morski plodovi su skuplji nego što sam očekivala.

S cimerkama sam dijelila račune sedmičnih i mjesečnih nabavki, što je olakšalo cijelu stvar (i sve tri su bile odlične kuharice koje su često pravile svoja tradicionalna jela – ja ne kuham, tako da sam imala ludu sreću). Postoje skuplji i jeftiniji supermarketi, kako cijene rastu, tako raste i kvalitet namirnica. Generalno, u godinu dana, cijene hrane ipak jesu osjetno porasle – Turska je bilježila jednu od najvećih inflacija u Europi (i, mislim čak, i svijetu). Turci i Turkinje uglavnom ne govore engleski jezik. Čak i u internacionalnoj školi je to bio slučaj, kao i u službama za strance, na pojedinim turističkim atrakcijama i aerodromu. Kažu da je to jer su lijeni, ne putuju puno izvan zemlje i imaju loš obrazovni sistem. Ipak, u najvećem broju slučajeva pokušat će da vam pomognu, pozdrave uz osmijeh, vježbaju svoj engleski s vama. Mlađe generacije ovdje masovno uče engleski i njemački jezik i maštaju da presele u koju od europskih zemalja.

Turski jezik, nažalost, iz nekog sam razloga odbijala učiti – vjerovatno jer nije bilo potrebe (zbog rada u internacionalnoj školi i Google Translatea) i jer sam doživljavala cijelu ovu avanturu kao epizodu, kao privremeno iskustvo. Ipak, primijetila sam da su vrlo poetični, da im je jezik bogat (čak je i način na koji govore na engleskom jeziku specifičan). Puno razgovaraju o politici, kao i mi (pažljivo ocijenite s kim možete pričati o položaju Kurda, trenutnoj vlasti, izbjeglicama). Puno su u prošlosti, kao i mi (jako su ponosni na historiju i moć koju je Osmansko Carstvo nekad imalo). Društvo je uopće dosta podijeljeno – postoje tradicionalisti (koji su i religiozniji i zatvoreniji naspram stranaca) i liberali (koji su otvoreniji, žele da putuju, odlaze na koncerte i partyje). Lik Ataturka je posvuda (čak i u ulazu moje zgrade – prepao me prvi put kad sam silazila niz stepenice), neki kažu da ga to samo prijetvorno vole, a neki ga iskreno kuju u zvijezde. Jednom mi je jedan Turčin rekao da oni mogu biti sve (i Europljani i Azijci i Arapi) i ništa od toga, u zavisnosti od potrebe.

Ono što im je ipak zajedničko je da znaju slaviti – muzika i ples su sveprisutni, a mali šok doživjela sam na nogometnoj utakmici Fenerbahčea – i stari i mladi, i žene i muškarci, svi su pjevali i navijali bez predaha. Kao da je grmilo. Doživjela sam to i na proslavi 100. godišnjice postojanja Republike (na ulicama su bile rijeke ljudi, svi su pjevali, nosili zastave, neki su sjedili na haubama i tako se vozili gradom). Možda je još važno spomenuti da se, kad kažem da sam iz Bosna Hersek, ljudi široko osmjehuju, neki mi pruže ruku da se pozdrave, spomenu da smo bratske nacije i veliki prijatelji. Ipak, imala sam velikih problema, unatoč tim dugim našim isprepletenim odnosima, s turskom vladom – dobiti boravišnu i/ili radnu dozvolu bila je prava muka. Čuli smo da se zakoni u vezi s legalnim boravkom i radom stranaca pooštravaju i ne znam da li ću, iako škola želi da ostanem još jednu godinu, uspjeti u tom svom naumu. Također, kao stranac često moraš platiti (puno) više za muzeje, džamije, palače, čak i kozmetičke proizvode (moraš imati registriran turski broj da bi dobio popust). Kao po pravilu, dakle, nisam imala velikih problema s običnim ljudima, čak suprotno, nego s onima na vlasti.

Javni prevoz je odličan – autobusi, brodovi, tramvaji, metroi, metrobus su sredstva kojima se možete voziti po gradu. Ako kupite Istanbulkart i registrirate je preko aplikacije, onda će stvar biti još povoljnija (recimo, u vrijeme državnih praznika imat ćete besplatan prevoz, a nakon vožnje metrobusom moći ćete dobiti određenu svotu novca nazad na karticu). Javni prevoz i stanice su uglavnom čisti i redovno se održavaju. Preporučila bih vožnju u dolmuşu, mini autobusu koji djeluje kao taksi – možete ga zaustaviti i iz njega izaći gdje god i poprilično je jeftin. To je prevozno sredstvo koje uglavnom vozi po uskim i brdovitim uličicama, tako da se trebate spremiti na treskanje i poskakivanje. Ako skinete aplikacije, moći ćete se i taksijem voziti po razumnoj cijeni (jer ćete moći predlagati cijenu i birati onu koja vam najviše odgovara, a cijenu vožnje možete dijeliti s prijateljima). Trebam, ipak, napomenuti da je i cijena vožnji (svim nabrojanim sredstvima javnog prevoza) porasla u zadnjih godinu dana (u prosjeku za pet-deset lira).

Istanbul je lijep grad, a najdraži su mi njegovi dijelovi uz more (Kadıköy, koji je prepun barova, studenata i turista, Üsküdar, Beşiktaş Bakırköy, Eminonu, Galata, Karaköy). Mislim da svako može pronaći nešto za sebe jer sve pršti od historije, lijepe arhitekture, parkova (sviđa mi se tradicija druženja i uopće provođenja vremena u parkovima – Turci često ponesu hranu, piće i stolice na rasklapanje i po cijeli dan se s porodicom i prijateljima druže, pjevaju, gledaju utakmice, igraju košarku i nogomet). Uspjela sam obići tri Prinčeva otoka (i svaki vrijedi obilaska), Bursu, Çanakkale (Egejsko more je hladno, ali čisto; posebno mi se svidio otok Bozcaada sa simpatičnim kućicama različitih boja i usporenim životom gdje je najvažnije znati uživati i odmoriti se). Turska je velika zemlja, pa treba biti spreman putovati satima za ovakve izlete, ali su i gradovi dobro uvezani (autoputevima).

Intimne ispovijesti

Sretna sam što sam učestvovala na AIESEC-ovoj razmjeni i plaćenoj praksi jer me ovo iskustvo na neki način spasilo. Imati posao značilo je osjećati se korisno, vrijedno, živo. Ali, ono što je najvažnije je da sam konačno shvatila čime bih se trebala i inače baviti u životu – poslije dugog perioda osjećaja izgubljenosti, podučavati djecu, tinejdžere i odrasle ljude bilo je poput otkrovenja za mene. Sigurno će se u budućnosti mijenjati škole, uzrast učenika s kojima ću raditi, opis mog radnog angažmana uopće, ali uz djecu ću ostati, na ovaj ili onaj način.

Živjeti u velikom gradu kao što je Istanbul bilo je oslobađajuće, ali istovremeno izazovno. Kad si u tuđini, na jedan duži vremenski period, u nekom trenutku postaneš i bolan – nedostaje ti tvoj jezik, šume, vode, toplina i mirisi doma, sigurnost. Ali, ovdje sam shvatila i da ću zauvijek biti tuđin jer će moje putešestvije po svijetu da se nastave. Ovdje sam se približila životu kakvim sam uvijek zamišljala da ću ga imati. Putovati, mijenjati zemlje, pričati o Bosni i Hercegovini i slušati o drugim, još neotkrivenim krajevima, učiti, jačati kroz posvećen rad i nostalgiju, razumijevati da je cijeli svijet ustvari naš. Prije sam samo zamišljala da tako može biti, u Istanbulu sam shvatila da je to moj put i da nema razloga da se bojim.

Kako god da završi, nastavim li živjeti i podučavati ovdje još jednu godinu ili se vratim kući, ova avantura ostat će zauvijek dio mene. O onome što sam vidjela i osjetila ovdje, o prijateljstvima i ljubavi, o smijehu i suzama, ludorijama i avanturama pričat ću dok me bude. A posebno mi znači što znam da ću i ja biti dio priča i uspomena ljudi iz svih dijelova svijeta, što sam ostavila svoj trag u istanbulskoj magiji.